Bogatstvo duhovnog svijeta Hakasa predstavljeno je neprocjenjivim blagom folklornih spomenika koji su do nas došli od pamtivijeka. Djela usmene književnosti odražavala su povijesnu prošlost naroda, njegove etno-kulturne veze sa susjedima, estetske ideale i sofisticiranost jezika. Svojedobno je akademik B. Ya Vladimirtsov primijetio da ne može svaki Europljanin cijeniti ljepotu poezije stoke srednje Azije i južnog Sibira, koji imaju svoju jedinstvenu književnost i svojevrsnu civilizaciju.
Među različitim žanrovima hakaskog folklora, posebno mjesto zauzima herojski ep - "alyptyg nymakh". Odlikovale su se poetičnim govorom, a izvodile su se uz zvuke glazbenih instrumenata. U središtu junačkih priča su slike alipskih junaka. Smisao njihovog života je zaštititi slobodu svoje domovine od napada stranih kanova i podzemnih čudovišta. Herojski ep prikazuje mitološke predodžbe Haka o podjeli svemira na tri svijeta. Gornji - "chayan chir" bio je na nebu i bio je prebivalište devet kreatora, čiji je glava bio Chalbyros-Chayan. Među mnoštvom vrhovnih božanstava, folklorna imena: Kugur-chayasy-gromovnik, koji svojim strijelama pogađa zle duhove; Chaltyrakh-Chayachy - tvorac svjetla koje obasjava zemlju; Charlykh-Chayan je arbitar osobne sudbine ljudi itd. U donjem svijetu - "aina chir" vlada sedam podzemnih božanstava - erliksa, čiji je glava Erlik-khan ili Chines-khan. Skupina nižih božanstava uključuje djecu samog Erlik Khana (sin Itker-Molata i kćer Ucham-Tolaya), kao i Uzur Khan - glavar kraljevstva mrtvih ljudskih duša, Tami Khan - kralj posljednjeg sloj podzemlja, gdje se ljudi šalju na paklene muke i dr. U alyptyn nymakhs postoje imena sedam kizera - heroja donje zemlje. U altajskom epu postoje slični likovi. Oni nedvojbeno sežu do sjemena protagonista mongolskog epa Geseera. U srednjem svijetu - "kunn g chir" žive ljudi. Okruženi su raznim duhovima – vlasnicima područja i prirodnih pojava – „eezi“. Glava svih planinskih gospodara naziva se "Khubai Khan", glava riječnih duhova - "Sugdai Khan", vlasnik vjetra - "Childei Khan" itd. Heroji - alipi u svojim pustolovinama ulaze u podzemni svijet i nebo do kreatora.
Imena viola oštro se razlikuju od junaka bajkovite proze. Bogatiri imaju titule: "khan" - kralj, "taichy" - princ, "moke" - draga, "mirgen" - dobro nanišan strijelac, "ton s" - bogataš, "molat" - damastni čelik, a ženski likovi su uvećano: "aryg" -čistoća, svetost, "hoo" - ljepota. Naslovima se dodaju definicije: "ah" - bijelo, "ay" - mjesečevo, "altyn" - zlatno, "khartyga" - jastreb, "ch bek" - svila itd. Većina Alyp vlastitih imena predstavljena je sljedećim kombinacijama: Akh Khan - Bijeli Car, Altyn Khan - Zlatni Car; Saryg taychy - žuti princ, Kharon taychy - pohlepni princ; Ai Moke - moćnik s mjesečevim licem, Chalaty Moke - čelični moćnik; Kun mirgen - Solarni strijelac, Khartyga mirgen - Jastrebov strijelac; Hanton s je kraljevski bogataš, kunton s je sunčani bogataš; khatyg molat - tvrdi damast čelik, taptaan molat - kovani damast čelik; Altyn Aryg - Čisto zlato, Khubazyn Aryg - Čisti jantar; Alan Hoo - Nevina ljepotica, Hubai Hoo - svijetlokosa ljepotica itd. Neka od imena nije moguće prevesti sa suvremenog hakaskog jezika. Na primjer, Khanar Khan, Saadai Mirgeya, Chylbazyn Moke, Khalanar Taichi itd. U legendama, nadimak herojskog konja na kojem jaše nužno se dodaje imenu alypa. Ukupno smo u spomenicima herojske epohe izbrojali ne više od stotinu vlastitih imena heroja. Za razliku od kirgiškog epa Manas ili kalmičkog epa Džangar, hakaske junačke priče predstavljaju beskrajnu raznolikost epskih primjera koji nisu međusobno povezani u pojedinačne cikluse.
Zbog činjenice da u herojskom epu tursko-mongolskih naroda nema imena određenih zemalja i država (s izuzetkom nekih imena heroja - Tazy Moke - tadžički moćnik, Tibet Khan - tibetanski kralj, Khydat Khan - kineski kralj), folkloristi su svoj nastanak skloni pripisati razdoblju državnih tvorevina. Pažljivom analizom hakaskih tekstova uspjeli smo ući u trag da se radnje nekih legendi odvijaju u zemlji Khoorai (Toly Khoorai) među narodom Khoorai. Osjećaj ljubavi prema domovini "Toola Khoorai" promiču i herojske priče o Shorsima, koji su povijesno povezani s Khakasima. Uzimajući u obzir ovaj etnopolitički termin (u epu nema imena Kirgiza, a štoviše, imena Tadara), kao i titule alipskih junaka (kan, tajči, čajzan), može se pretpostaviti da se završetak formiranja alyptyg nymakhs dogodio tijekom razdoblja države Khooray, tj. u kasnom srednjem vijeku.
Prema tradiciji Khakasa, alyptyg nymakh se uvijek izvode noću, od večeri do jutra. Tijekom dana pripovjedač može zalutati i izgubiti se na svom putu. Ako je zarobljen do zore, tada su dimna rupa jurte ili prozori kuće bili zatvoreni. Neke su priče bile toliko sjajne da su se vukle po nekoliko noći. Međutim, alyptygynymakh ne bi trebao premašiti život tri generacije alypa, inače izvođač ugrožava svoju sudbinu. Svaka bajka, a još više herojsko djelo, ne može se prekinuti na pola puta i mora se dovesti do kraja. U protivnom će pripovjedačev vijek postati kratak. Izvedba alyptyg nymakha shvaćena je ozbiljno i šale su ovdje bile neprikladne. Jednom je Borgoyanov Toraat izvodio legendu do jutra. Kad je sunce izašlo i ljudi su se bacili na posao, Thoraat je bio prisiljen da sve završi sam. Ako khaiji stalno prekida alyptyg nymakhi i ne dovršava ih, tada će se "glavni duhovi" epskih djela naljutiti i oduzeti život nemarnom pripovjedaču ili neće ispustiti dušu pokojnika dok on ne završi sve započete radove. Neophodno je vratiti Alipe na njihove izvorne pašnjake (churt), inače će nemirno lutati svijetom. Doći će pripovjedaču u san i predbaciti mu – „kako se usuđuješ da nas pustiš i ne vratiš se kući?“. Rapsodi također mogu umrijeti ako pobrkaju riječi legendi, koje se posebno ističu svojom dramatičnošću (nymakh pazy). Slična ideja postojala je među izvođačima Oirata, koji su bili sigurni da je "iskrivljavanje epa veliki grijeh, za koji mogu biti kažnjeni od strane genija čuvara i samih heroja, koji su opjevani u ovom ili onom epu." Epska djela, prema popularnim vjerovanjima, imala su svoje vlastite "glavne duhove -" nymakh eezi ". Kada dođe "nymakh eezi", govor pripovjedača teče lako i glazbeni instrument zvuči glasno. Rađanje novih herojskih priča povezano je s velikim haijijem koji ih vide sanjati.
Pripovjedači su uživali veliko poštovanje i često su pozivani da posjete različite dijelove Hakasije. U nekim rodovima nisu plaćali porez. Ponekad su krivi haiji čak puštani iz zatvora kako bi ih se slušalo na državnim praznicima, na chaizan kongresima itd. Veliki bai, poput Kartina Apuna, držali su pripovjedače i pjevače na svojim imanjima. Međutim, sami haiji, koji su se posvetili epskom pjesništvu, smatrani su ljudima s nesretnom sudbinom. Često su ostajali bez obitelji, bez imovine i bez bogatstva.
Prije početka priče, rapsod je sjedio na časnoj strani jurte na bijelom filcanom prostirci. Publika je izrazila svoje oproštajne riječi: "Neka legenda bude ispunjena raznim bitkama! Neka sadržaj bude ispunjen raznim magičnim barijerama (poolta)!" Haiji je prvo poškropio vinom svoj glazbeni instrument, jer se ovaj drugi smatrao važnijim od pripovjedača. Zatim je čašu 3 puta nosio oko glave čatkana i tek tada pijuckao piće. Poškropljeno vino dopire do duhova čuvara glazbala i epskih junaka koji se opijaju uz haiji. Njihova dobronamjernost ogleda se u zvonkom zvuku žica i glasu koji raste.
Alyptyng nymakhs izvodili su se uz tiho grleno pjevanje - "hai" uz pratnju glazbenih instrumenata. Grleno pjevanje izmjenjuje se s recitativnim kazivanjem pjevanih dijelova djela. Izvedba koja je u potpunosti održana u tradicionalnom stilu naziva se "attyg nymakh" - lit. priča o konju. Kada se sadržaj alyptyg nymakha prenosi bez grlenog pjevanja i bez pratnje glazbenih instrumenata, onda se takav ep naziva "chazagynymakh", tj. noga priča. Kod pripovijedanja "pješice" junaci nisu bili uzjahani na konje. Identičan način izvođenja postojao je i kod mongolskih pripovjedača, koji nikada nisu pripovijedali herojske epove, nego su uvijek pjevali uz pratnju glazbenih instrumenata.
Tijekom izvođenja alyptyg namakhs, kazivači trebaju osjetiti podršku slušatelja, koji izražavaju svoje oduševljenje uzvicima "ook" (na jugu Hakasije) ili "mesle" (na sjeveru Hakasije). Kad su slušatelji pasivni, haiji izražava nezadovoljstvo: „Tko ne uzvikuje „meele“ neka ima ćelavu djecu!
Nakon završetka legende, održana je mala proslava - "nymakh igračka". Domaćini su pripovjedača počastili sirovim mesom s maslacem, talkanom s trešnjom, skuhali jelo "ysty". Bogati ljudi davali su khaiji hakasku košulju za izvrsnu izradu i veliki konjski bais.
Prema narodnim tradicijama, pripovjedači su posebno odvedeni u tajgu za uspješan lov. Planinski duhovi "tag eezy" vole slušati bajke i glazbu. Za dobiveni užitak lovcima su davali svoju "stoku", tj. životinje. Nužno je, prije svega, obavljen ribolov u tajgi, uz zvukove khomysa, alyptyg nymakh. Navečer se pripremala ukusna hrana i gorski duhovi počastili vrućom parom "oor-pus". Legenda je izvedena prve tri večeri. Ako trećeg dana grleni "hai" ojača i odjekne, onda planinski duhovi, oduševljeni glazbom, zapjevaju. Dakle, bit će sretno! U tajgi pripovjedač nije mogao loviti. Kuhao je hranu i čistio lovačku kućicu.
Prije povratka iz tajge, pripovjedač je ponovno izvodio alyptyg nymakh tri noći. Završivši to, haiji je rekao: "Neka stoka planinskih duhova još više raste! Uzeli smo krzna skupih životinja, meso plijena ostavili smo u tajgi. Uzmite natrag njihove duše! Ne mislite na nas i ne proganjajte nas više!"
Nakon lova dolazilo je do ravnomjerne podjele plijena između svih članova artela. Isti udio dobio je i pripovjedač.
Prema narodnim vjerovanjima, grleni penis i magični zvuci glazbenih instrumenata privlače planinske duhove, šamanske teze i duše umrlih ljudi. S tim u vezi postojao je običaj da se na komemoraciju pozovu kazivači koji su tijekom komemoracije izvodili junačke pjesme. Duša umrle osobe sjedila je na glazbenom instrumentu i, kao za života, slušala legendu. Ponekad su se šalili i "privlačili" glas haiji na sebe. Stoga, da ne bi izgubio glas, rapsod je ispod brade ugljenom nacrtao križ.
Poznati turkolog VV Radlov skrenuo je pozornost na važno mjesto herojskog epa u duhovnom životu Hakasa. Na sličnu situaciju naišao je samo kod još jednog turskog naroda – Kirgiza. Stoga je smatrao da je sklonost epskom pjesništvu svojstvena jenisejskim Kirgizima i da je ostala jednako jaka i među njihovim potomcima – Kirgizima i Hakasima, iako ova dva naroda već 10-ak stoljeća žive odvojeno jedan od drugog. Unatoč aktualnoj raspravi o problemima etnogeneze Kirgiza i Hakasa, folklorni podaci omogućuju nam da dijelimo mišljenje VV Radlova.
Odlaze i posljednji poznavatelji epa. Među mladima nema pripovjedača i nema želje za učenjem ove vještine. Vjerojatno će proći malo vremena i alyptyg nymakh ostat će samo na stranicama knjiga.
Home | Articles
January 19, 2025 19:07:35 +0200 GMT
0.008 sec.
