Zdravo!
Pozivam vas na uzbudljivo i jezivo putovanje u svijet duhovnih bića za moć i znanje. Nije potrebno provoditi rituale koje predlažem u praksi, možete se ograničiti na mentalno maštanje o ovoj temi, čak i samo čitanje. Rezultat vas neće ostaviti čekati.
Ponekad promjena dolazi odmah, trenutno. Spontano izlječenje od kroničnih bolesti, na koje ne samo liječnici, nego i sam kronično umoran bolesnik odmahuje tromom rukom. Neočekivani poziv gotovo zaboravljenog prijatelja koji nudi novi i obećavajući projekt. Susret s drugom polovicom, duljina ostatka vašeg života. I osjećaj nevjerojatne dubine i cjelovitosti vlastitog postojanja, osjećaj podrške iz vanjskog svijeta i iz skrovitih kutaka vlastite duše.
Usput, dragi čovječe, vjeruj mi, znam kako te dovesti u sobu u kojoj zuje zlatna kugla koja ti ispunjava želje, a kako te zaštititi od razočarenja kada se ispune, znam kako te vratiti odakle smo krenuli na naše putovanje. Idemo!
Uzmi ogledalo u ruke. Uhvatite u njega bilo koji izvor svjetlosti, bolje je jutarnje sunce, ali može i luster. Sjaj u tami sobe. Gdje si sada? U uredu? U kafiću? U vlaku s laptopom u krilu? Kamo šalješ svoju sunčevu zraku? Zamislimo da ste vi u šumi, ja sam negdje u blizini, kao nevidljivi pomoćnik, kao glas u slušalicama nenametljive slušalice. Praktički me više nema. A pred vama je čistina. Nalazite se u sumraku drveća, okolo zvone komarci, ali ne grizu, njihov tanki cvrkut ne iritira, kao što se ponekad događa, već smiruje. Tanak, na rubu čujnosti zvona. Kao zrake raspršene lišćem drveća koje vas okružuje, zlatne, srebrne zrake dodiruju, jedva primjetno zvoneći, vašu kosu, a kosa, kao da je živa, lagano se diže, naelektrizirana. Osjećate li trnce na potiljku i trnce na kralježnici? Točno. Počeo. Pogledaj travnjak. Vidiš li panj? Obitelj je na tome. Čini se da tanke noge gaze na mjestu, a ispod šešira vire lukave oči šumskih ljudi. I opet, gle, to su samo gljive. Odjednom se pojavi moljac, svijetli leptir. Kružeći iznad panja. I odjednom ti bljesne pred očima tako jako da želiš zatvoriti oči. Kao da ste u mraku, a bljesak vam je oštro i iznenada udario u oči
Čini se da se netko s druge strane šumskog travnjaka sakrio u grmlje ili iza debla drveća i igra se ogledalom, šaljući sunčeve zrake na sve strane. Jedan je doletio do tebe. Gdje je leptir? Ona ne. Sivkasto-smeđi splet veličine nogometne lopte skakuće po čistini, jureći naprijed-natrag. I na trenutak zastaje, škiljeći svojim smeđim okom u vašem smjeru i mičući osjetljivim ušima. Zeka! I opet počinje juriti po cijelom travnjaku, podižući prskanje cvrkutavih skakavaca koji lete u različitim smjerovima. I odjednom se vaša percepcija ponovno mijenja. To je kao neočekivano rastuća opijenost, lagana, uzbudljiva toplina vedrog ludila. Prije toga si bio sam, malo stisnut i smežuran u uobičajenu kožu sumorne budnosti, ali to se prevrnulo i svijet se promijenio. Postao je voluminozniji, svjetliji, konveksniji, ali i mutniji, kao u dječjem kaleidoskopu. Zachik je skočio, kao u usporenom snimku, i počeo letjeti iznad panja. S desna na lijevo. Povećana u veličini i obliku, namreškana. I dijete od tri ili četiri godine sletjelo je na bujnu zelenu travu.
Kao dvije kapi vode sličan tebi. Smijao se glasno i dugo. Koliko neposredne radosti i snage u ovom dječjem smijehu! Klinac je obučen u kratke hlače i majicu, razbarušen i bos. Gleda te sa širokim osmijehom. I odjednom, raširivši ruke u stranu, pojuri prema vama, glasno vičući: "Zdravo! Gdje si bio sve ovo vrijeme? Čekao sam te!" Trči i skače na tebe. Uzmite ga u ruke i zagrlite! Drži se za grudi! Izgovarajte dobre nježne riječi koje dolaze negdje iz vaših grudi. Poljubac, poljubac u vrh glave. Ovo je tvoje djetinjstvo. Ti grliš radosnu gustu loptu njegove svjetlosti. Dijete se rastapa u vama, prodire, pokreće dušu, provlači se kroz tijelo iza vaših leđa. I širi obamrla, suhom korom vremena prekrivena, ustajala krila. I postaje elastičan vjetar. Letimo! Prvo gore, preko drveća, travnjaka, panja, sunčeve zrake, zatim preko oblaka. U plavetnilo Vidite li čistinu daleko ispod? Odozgo izgleda kao mačje oko. Zeleno oko riđe mačke.
Sklopite krila na neko vrijeme, neka vam toplo zagriju leđa. Ovdje je hladno i prohladno. Nalazimo se u dubokoj kišnoj jesenskoj noći ispred napuštenog hokejaškog igrališta. Daske za ukrcaj veličine čovjeka, s mutnozelenom bojom koja se mjehuri na sivom drvu. Hrđava zveckava mrežasta mreža. Negdje u sredini kutije, na zahrđalom križu od armature, jedina preživjela žarulja u zahrđaloj, škripavoj reflektorskoj ploči škripi na hladnom vjetru. Nalazimo se na crnim vratima ulaza. Na hrpu tame i bijelu, nevjerojatno jezivu mrlju hokejaške maske. Prepoznajete li? Nemojte se bojati. S nama je moj crveni mačak snažnog zečjeg tijela. Zečji rep. irski baptail. Čak i ne sikće na figuru s kapuljačom i maskom. Nježno i tiho mjauče, insinuirajuće i iz nekog razloga zastrašujuće. Figura zakorači u tamu, zamagljenost maske pretvorit će se u mutni disk mjeseca, pretvarajući se u štetu. Baptailove oči zrače, uvelike se povećava u veličini, oko vašeg struka, i pritišće uz toplo, tvrdo tijelo. Hajde, idemo ovamo, u dubinu, ispod stropa koji zvecka na hladnom vjetru. Iz mrklog mraka vidimo krug smrtonosno bijele svjetlosti. Baptail ponovno mjauče, svjetlo postaje jače, lampa puca uz tresak. Ali krug bijele svjetlosti ostaje. Stojimo u mraku ispred jarko osvijetljenog kruga bijele svjetlosti. Hrabro i odlučno ulazimo unutra.
Bijeli krug postaje stup bijelog plamena. Shvaćamo da smo se našli u jezgri stupca visokofrekventnih vibracija. I kao odgovor na naše razumijevanje, kolona se rasplamsala i počela ključati, planula i odjednom se smirila, prepoznavši vas. Ovo je stup bijelog plamena Univerzalne ljubavi. Do beskraja. Gore u beskraj. Mi smo u sredini. Spreman? Spuštamo se velikom brzinom. Glava dolje. I povećajte brzinu pada. Brže! Još brže! Munje, razmazane preko pokrova trenutka. Zastajemo u smeđe-sivoj praznini kao ugrušak iskričave svijesti.
Tamna trešnja i bijela u isto vrijeme. Nakovanj postaje srce, osjećajući udarac čekića kroz užarenu metalnu šipku. Iskre postaju vene. Kipuća krv - vješti postupci majstora koji čaraju nad prazninom potkove. I konj, čije je kopito namijenjeno rođenoj potkovici, postaje duša. Radnja, vrijeme, mjesto. Hvala, Kuznets. Leti, moj vatreni konju. Gore. Jeste li vidjeli kako munja iz oblaka udara u površinu? Jeste li u kinu gledali salvu nemilosrdnih katjuša? Žurimo s tobom u središtu rubrike Univerzalne ljubavi. Izvoru svega. Odletjeli.
Kako lijepo i mirno. Miran. Udoban. Sasvim doma, u božjim grudima. Svjetlo je plavo-bijelo, s ljubičastim bljeskovima, zlatnim svjetlucanjima. U njemu se rađaju spirale sazviježđa i duša. Vraćaju se ovamo i uz polagani urlik zlatnih praska izvještavaju o onome što su naučili, ponovno se inkarnirajući u jednom od svjetova. I mi smo stajali, prisustvovali i, pridruživši se, odletjet ćemo natrag. U gradu.
Sada ste spremni upoznati pet duhova grada. Najvažniji.
Četiri žestoka, nasilna. Peti je miran, gotovo neprimjetan. Ali on kontrolira prva četiri. Teško da je moguće služiti ili zapovijedati tim duhovima. Danak poštovanja može se samo dati i zamoliti za podršku ili zagovor. Prvi Duh. Zagušljiv miris mazuta, crna čađa, masni plamen u željeznim bačvama. Ovo su Njegove oči. Rast od deveterokatnice. Tijelo izgleda kao ogromna beba lutka, oblikovana od svježeg asfalta. Zubi betonski parebriki, usta pothodnik. Postoji samo ulaz u ovaj prijelaz, tama, oštar i opaki plač, probadanje u želucu, goruća bol i uranjanje u miris amonijaka u mokraći. U utrobi asfaltnog Shanka, u vlastitom soku kuhaju mrtvorođeni stalni posjetitelji automata i djeca koja su pobjegla od kuće od vječno pijanih roditelja, a gledajući crtiće, sjedeći u podrumu i promuklo dišući “Moment” s paketićima na glavi . U rukama asfaltne bebe lutke ogromno je klizalište koje zaglušujuće brusi. Sve se kotrlja i uvlači. Novac, mladost, grozničavi pokušaji da se nešto učini i nekome nešto dokaže. Sjećate li se kako za ljetnih vrućina noga u otvorenim cipelama pada u asfalt, kao u meki, slatko opojni plastelin. Ovo je On, prvi duh grada po imenu Zalepikatok. Drugi Duh. Eksplozija je odjeknula pedesetak metara uvis i sa strane. Komadići armature, stropovi i meso koje su bili ljudi. Izgleda poput ogromnog tijela iz starih satova, umjesto utega unutra pulsira metalna kugla na sajli koja melje i miješa krhotine. Užas terorističkog napada, potresa, požara i krađe, polagano umiranje pod ruševinama, kad u blizini čuješ spasioce kako lopatama lopatama bacaju krhotine, a nemaš dovoljno snage za poziv. Drugi se zove Vzryvomrazorvi, dolazi s divljim likovanjem čikatile koja je osjetila strah žrtve. Treći duh. Mješavina buldožera i kipera, podigao i spljoštio svog voljenog psa koji je cvileći od sreće pokušao prijeći cestu svojoj voljenoj gazdarici. Skupocjeni automobil koji je pobjegao s mjesta događaja i udario dijete. Čudom, nesretni ljubavnik koji je preživio, glupo se bacio pod kotače i poslao oca troje djece u zatvor, a sebe u invalidska kolica. Duh koji sve ruši, ne priznaje semafore i bljuje otrovne komadiće pjene u duše sebičnih svećenika-prometnih policajaca. Plješće s podignutim prednjim kotačima, poput pijanog sadista koji plješće rukama po djetetu. Na kotačima su komadi smrskanih tijela. Ime - Samosvalomsbey. Četvrti je neupadljiv. Izgleda kao rasvjetni stup obojen srebrom. S komadićima otrgnutih objava koje šušte na vjetru: „Nađi psa!“ - uz prodornu melodiju dječje pjesme. Luminescentno svjetlo očiju i žica, nejasnih na krajevima, blijede u sumraku poput tankih snažnih pipaka. Na srebrnom cilindričnom torzu Četvrtog duha plastični je vijenac: "Groblje s kućnom dostavom". Svi oni koji su otišli u šetnju, pa se više nisu vratili, svi oni koji su umrli slučajno i neočekivano, iznenada, u punom naponu snage i radosti sitog života, gotovo kao bogami. Naziv je Četvrto groblje. Šišti i mjehuri, poput lokomotive koja se iznenada prikrada straga i sa strane, završavajući mokrim i glasnim šampanjem život drijemača u pokretu. Hoda po tepihu od karanfila i tulipana udubljenom u asfalt, meškolji se armaturnim nogama pod staričinim šaptom: „Ajme, tako mlada, živjeti i živjeti!“
Četiri brata, meso od mesa Grada:
Zalepikatok, eksplozija, kiper, pretraga groblja. Peti Duh ih sve drži u maloj žilavoj šaci. Evo ga, moj mali. Dječje crtanje kredom na pločniku. Komad afalte pedeset puta trideset, zamagljen po rubovima. Čini se da komad asfalta škilji s pukotinom u tijesno susjednim kapcima. Kroz pukotinu se probija zeleni vršak izdanaka koji izviruje ispod asfalta prema toplini blagog sunca. Ime je Peti Duh koji gleda u svjetlost. Probio je mrežom korijenja sva betonska crijeva Grada. On je drveće stisnuto u uskim razdorima travnjaka i upija metalne cijevi ograda u debla. On je dječji smijeh na igralištima i poljubac zaljubljenih, i starica koja hrani golubove koji guču. On je lišaj mačaka lutalica, sunčaju se na sunčevim pjegama, rađajući potomstvo. On su ljigavi štakori u kantama za smeće koji se repovima dodiruju, On, mladica moja, blijeda lica ljudi koji međusobno komuniciraju preko kompjuterskog monitora, munjevito tipkaju nešto po tipkovnici i odjednom se smiju u tišini usamljenog stana. kao odgovor na šalu srodne duše, razdvojene tisućama kilometara, On, moj Peti Duh, podli crveni žohari, pokrivajući šuštavim tepihom napola pojedene ostatke hrane u stanu s pijanima koji spavaju u vlastitoj bljuvotini, i osmjeh dojilje u porođaju, koja prvi put pritišće bebu koju cmoši na svoje grudi nabrekle od toplog mlijeka. Božica Života, utjelovljena u Stvarnosti Grada, i daruje svoju djecu srećom Života, dragocjenom u svemu njegove manifestacije, i Ona, koja daruje sakrament neizbježne smrti, i novog postojanja iza pokrova Zaborava. Majka Sve-Sladuška dala mi je tamburinu od kozje kože, koja je godinama skupljala prašinu na polici u gradskom konzervatoriju, i naučila me kako lijepiti kućište od šperploče. Dao sam komad rizoma javora dobivenog tijekom javnih radova za mlatilicu. Šaputala je riječi pjesama i zavjera, upoznala je sa svojim sinovima i kćerima. Služim vam vjerno, Duhovi grada, i kreacije Grada, dragi moji građani. Tiha ti sreća i sretno. Neka te zaobiđu četiri brata, neka te blagoslovi Svjetlost svijeta!
Naš prvi ritual bit će jednostavan. Pronađite zelenu klicu u tijelu asfalta. Nacrtajte kredom kuću i sunce oko nje. Sjednite blizu igrališta i gledajte kako se djeca igraju. Nahrani golubove. Igrajte se ogledalom u sunčanom zečiću. Svaka cast tebi divna moja!
Home | Articles
January 19, 2025 19:05:45 +0200 GMT
0.004 sec.
